Oduvijek sam volio starine, nešto što se izvlači iz starih kutija – pa su tako i satovi spali u tu kategoriju. Stoga ne čudi što volim i osobe koje vole i nose nešto iz naše prošlosti, a i satovi se tu ubrajaju.
Ali jedni satovi se ističu u našoj prošlosti, a to su satovi Darwil. Sedamdesete i osamdesete godine su bile zlatno doba Darwila. To je vrijeme kada je najveća količina Darwila došla na naše tržište.
Spominje se Trst kao mjesto kupovine, na tim nekim izletima gdje bi se odlazilo po zlatarnama i tu bi se kupovali i satovi, a ne samo nakit. Iako se Švicarska spominje kao mjesto podrijetla, ja mislim da je Darwil bio samo brend, a da je proizvodnja bilo nešto što se viđalo i kod drugih satova koji su bili slični i po obliku, manje-više isti ili slični, gdje su imali iste ili slične mehanizme i da se Darwil tu javio kao brend za satove koji su se pojavljivali u isto vreme kod drugih proizvođača.
Ja imam jedan Cortebert koji ima isti mehanizam i isto kućište kao što ima Darwil. Dakle, mislim da je bio sklapan u Trstu, ali da je proizvodnja dijelova bila u Švicarskoj. To je bilo zlatno doba razvoja i ostalih robnih marki, pa su se tako i satovi Darwil strelovito razvijali. Ne vidim da je Darwil uveo neku inovaciju i da je izašao iz svojih okvira proizvodnje kako je izgledao sat kada su počeli i završili sa proizvodnjom, pa je cijeli taj period nešto gdje jednostavno nisu pratili dešavanja na tržištu i nisu dobivali povratne informacije.
Sa druge strane rekao bih da je upitna kvaliteta jer nisu svi ti satovi bili jednako kvalitetni, npr. kućišta koji je na jednom nezavidnom nivou, pozlata je tanko urađena i veoma su nježni. Mehanizam je ok, dijelova ima, a i ne kvari se puno. Dakle najveća greška je što nisu postojale inovacije, nisu imali razvojni tim koji će sam sat i proizvodnju, oblik, mehanizam i ostalo dovesti na jedan viši nivo i pratiti globalni trend u tom trenutku.